четвртак, 17. јануар 2019.

Smišljanje novih postova uz jutarnju kafu

Novi postovi najbolje dolaze ujutru uz jutarnju kafu. Tako da često volim dok sam još u krevetu da ispijam svoju prvu jutarnju kafu  i da smišljam nove postove za vas. Ujedno u ovom postu prikazujem moj novogodišnji poklon od sestre. To je ovaj preslatki bademantil i čarapice.
Uživajte u slikama do novog posta budite mi nasmejani.

















                                                     Voli  vas vaša Maka!!



понедељак, 14. јануар 2019.

Čari Soluna

Nekoliko lepih  dana  provela  sam sa svojom porodicom u Solunu, gradu u Grčkoj. S obzirom da je Solun na moru iznenadio me je sneg koji je obilno padao.
Pre polaska napravili smo plan za razgledanje grada i obilaske znamenitosti, koji smo samo delimično realizovali. Sneg i hladno vreme su promenili naše planove.
Apartman smo iznajmili u samom centru grada, na Aristotelovom trgu. Oko njega se nalaze mnogobrojni kafići, restorani, prodavnice internacionalnih i domaćih brendova...
Iskreno najviše smo vremena proveli degustirajući slane specijalitete nacionalne kuhinje i ukusne kolače i torte koji su prava umetnička dela po svom izgledu.
Obeležje Soluna je svakako Bela kula, smeštena u neposrednoj blizini mora, najznačajniji simbol grada. Sagrađena je u 12. veku sa namerom da čuva istočne gradske zidine, a danas je muzej. Imali smo nameru da se popnemo na nju i vidimo luku, centar grada i sve ovekovečimo fotografijama. Naravno ništa od prelepog prizora, kula je bila zatvorena zbog neočišćenog snega.
Posetili smo spomenik Aleksandra Velikog, crkvu Svetog Save, crkvu Svete Sofije...
Nekoliko puta sam letovala u Grčkoj, pa sam prolazila kroz Solun i kratko se zadržavala na kafici ili u TC Cosmos. Sada sam želela da detaljno istražim Solun, ali mi vremenske prilike to nisu dozvolile. Nisam posetila ni gornji grad Ano Poli, koji je na UNESCO-voj listi kulturne baštine.
Najgori dan je bio dan povratka u Beograd zbog događanja na aerodromu.
Aerodrom nikad gori: totalna neorganizacija, ogromni redovi za predaju kofera, rigorozna kontrola sa skidanjem jakni, sakoa, kaiševa, čak i čizama. Skidoše nam stvari, baciše na pokretnu traku i jedva dođosmo do njih. Pogledah i vidim sestra mi bosa, nastade kod mene panika i proradi zaštitni instikt pa povikah: ‘’My sister’s shoes’’, a carinik me začuđeno gleda. Stižu  čizme i ja se smirim. Zatim traže opet neko proveravanje mog oca, nemam pojma šta hoće, ludaci pravi.  Kad konačno svi prođosmo glupe kontrole, htedosmo popiti kafu, ali nismo imali gde jer je sve bilo puno, ljudi su sedeli čak i na podu. Potom videsmo da će avion pola sata kasniti i da do polaska moramo biti na nogama. Najzad uđosmo u avion i dobismo mesta na samom kraju aviona. Čak je i avion bio krcat, naše stujardese lažno ljubazne... 
























































To je to za ovaj travel post. Do novog posta, voli vas vaša blogerka Maka.